Abstract:
Sesvete - Trnje - Kajzerica - Pevec - Jakovlje - Veliko Trgovišće - Klanjec - Zelenjak - Kumrovec - Zagorska Sela - Miljana - Grešna gorica - Veliki Tabor - duž slovenske granice iliti potraga za Sotelskim jezerom - Hum na Sutli - Rogatec - Rogaška Slatina - Primož - Šentjur - Slivniško jezero - Pregrada - Vinagora - Desinić - Grešna gorica - Tuhelj - Kumrovec - Zabok - Špičkovina - Bedekovčina - Poznanovec - Zlatar Bistrica - Marija Bistrica - Zlatar Bistrica - Zlatar - Belec - Lobor - faking necesta od Novog Golubovca do Švaljkovca - Stara vodenica - Orešje - Bistrica ob Sutli - Podčetrtek - Kumrovec - Klanjec - Krapina - Trakošćan - Bednja - Lepoglava - Ivanec - Nedeljanec - Varaždin - Ivanec - Lepoglava - Lepoglava - Kumrovec - Stara vodenica - Oroslavje - Andraševec - Stubičke Toplice - Donja Stubica - Gornja Stubica - Donja Stubica - Gornja Stubica i potraga za Lojzekovom hižom - Kašina - Sesvete - Trnje - Konzum na Vukovarskoj
ITINERAR
Dan prvi, četvrtak, 14.08.2008.
Sesvete - Trnje - Kajzerica - Pevec - Jakovlje - Veliko Trgovišće - Klanjec - Zelenjak - Kumrovec
Šparki stiže u Sesvete, pun do vrha, isklimatiziran i čist k'o suza. Završne pripreme, trpanje prve friteze, ruksaka, torbe, vreće i karimata i spreman je za polazak. I Kokoš za volanom.
Malen i okretan, za čas stiže u Trnje, gdje prima drugu fritezu, bekpek, vreću, karimat, jastuk, dekicu, ribički stolac, sportske rekvizite i rogu. I Llama kao kvalitetan suvozač. Uglavnom kvalitetan.
Šparki
Narediše nam deca da skupimo neko voće, povrće i ostale borove na Kajzerici pa krenusmo tamo. Trpamo u Šparkija i kutiju jabuka i zatvorenu kutiju neidentificiranog sadržaja, valjda neku drogu.
Slijedeća naredba bila je kupit dve litre petroleja deci pa stadosmo u Pevecu. Zgubili smo se dok smo našli Pevec. Na križanju gdje je moguće otići samo lijevo ili ravno, odvija se ova konverzacija:
Kokoš: Jel tu desno?
Llama: Desno!
Kokoš skrene lijevo (fala bogu)
A to je bio tek početak. U Pevecu kupujemo još jedan ribički stolac, nek se nađe. Nakon Peveca još jedno krivo skretanje, povratak na trasu i weeeee odlazimo prema kzž (krapinsko zagorskoj županiji).
Prva prava postaja - Jakovlje. Sjedamo u Indian bar, pravi lokalni, tipični seoski, s indijancima i kopljima. Party menu - kava s mlijekom, 5,00kn. Konobar je mlađi brat Mr.Beana. Uz kavicu čitamo o općini Jakovlje, povijesti i sadašnjosti i odlučujemo što se isplati vidjeti. Najprije odlazimo u dućan, po Žapca i alkohola za preživjeti noć.
Krenuli smo u potragu za dvorcem Sixta, izgrađenom na umjetnom humku (stvarno je humak) koji su napravili kmetovi prenoseći zemlju iz blizine stvorivši ribnjak na mjestu iskapanja. Danas je u perivoju dvorca smješten park skulptura na otvorenom, jer dvorac služi kao stambeni i radni prostor likovnih umjetnika. Bacili smo oko na park skulptura, nakon što smo se probili kroz zmije i šikaru, i nismo ostali previše oduševljeni. Zapušteno, i već prije negdje viđeno, uglavnom na savskom nasipu. Trpamo se u Šparkija i nastavljamo.
Krilo dvorca Sixta
Negdje usput prolazimo pokraj znaka za Spomen područje hrvatskoj majci (Kokoš: "Spomen šta hrvatskom čemu?"), u Velikoj Erpenji, koje smo pokušali posjetiti svaki dan do kraja proputovanja, ali nekako nismo uspjeli... Moraćemo se vratit.. To područje je izabrano jer je tu pokopana majka autora hrvatske himne, Justina Mihanović.
Slijedeća važna postaja, rodno mjesto Francekovo, Veliko Trgovišće. Mjestom dominira preodvratni hotel Se-Mi, u čijoj sjeni je jedva vidljiva Francekova hižica. Baš je bil siromak, bogec. Sparkali smo Sparkija (kaj drugo možeš s njim nego sparkat ga) na parkiralište (na sparkiralište) hotela i zaputili se k Franceku. Hižica je bila zaprta pak smo ga slikali prek ograde. Veliko Trgovišće, danas predvorje turističkog Zagorja, nekad je bilo poznato po izvozu purana, koji su bili na najvišoj cijeni i na engleskom dvoru.
Preodvratni hotel Se-Mi
Francekova hižica
Francek
Predzadnja postaja toga dana - Klanjec, u koji se Kokoš odmah zaljubila. Smješten je na brežuljku uz dolinu rijeke Sutle, a naziv naselja uvjetovao je položaj njegova smještaja - na ulazu u klanac Zelenjak. A iznad svega toga , na Cesargradskoj gori, nalazi se i utvrda Cesargrad.. Ma raj na Zemlji! Prepozn'o je to i Antun Mihanović, autor hrvatske himne, koji je posljednje godine života proveo u Klanjcu, gdje je i pokopan, a i spomenik su mu postavili na Trgu. Ipak, ono što prvo primjetite kad uđete u Klanjec je spomenik maršalu Titu, u parku u sklopu Galerije Antuna Augustinčića. Antun Augustinčić, rođen u Klanjcu, sve je svoje radove polonio gradu pa u parku i u samoj galeriji možete uživat u radovima - od maršala Tita, mrcinskog konja, čiče koji piše neš u tekicu, malog koji piša u fontanu... No, uspjeli smo se otrgnuti svim tim ljepotama i nastaviti dalje. Mislite da se nismo vratili?
Tito
Čiča koji piše neš u tekicu
Čiča koji piše neš u tekicu
Naravno da smo morali stati u Zelenjaku, udahnut malo prirode (zato smo tu, kaj ne?), bacit oko na spomenik Lijepoj našoj(himni jel)... Llama je zaželjela učlanit se u družbu Braća hrvatskog zmaja.
I konačno, eto nas u Kumrovcu. Fešta se odvijala u samom srcu Muzeja Staro selo, parsto metara od rodne kuće maršala Tita, pred kojom stoji isti onakav Augustinčićev spomenik Titu kakav je u Klanjcu, domaća deca su svirala domaću glazbu na domaćim inštrumentima, a prokleti Rumunji nisu pokazali ni malo poštovanja. O Kumrovcu zaista ništa ne treba pisati, tko do sad nije naučio, ne zaslužuje niti živjeti, a kamoli ovdje pročitati. Uglavnom, prekrasno je :)
Fešta se nastavila na obalama rijeke Sutle, kako na hrvatskoj tako i na slovenskoj (samo za one najhrabrije). Besplatni gemišti nisu bili najsretnija opcija za Llamu, al nećemo o detaljima, živa je! Nakon smještavanja u bazu, vilu Vodopiju, Kokoš pada mrtva od umora, a Llama se budi iz svog mrtvila i nastavlja do zore. Nakon što su nam deca večerala u krevetu, i proljevala grah po Kokošinom karimatu i vreći za spavanje...
Dan drugi, petak, 15.08.2008.
Kumrovec - Zagorska sela - Miljana - Grešna gorica - Veliki tabor - duž slovenske granice iliti potraga za Sotelskim jezerom - Hum na Sutli - Rogatec - Rogaška Slatina - Primož - Šentjur - Slivniško jezero - Pregrada - Vinagora - Desinić - Grešna gorica - Tuhelj - Kumrovec
Ranojutarnji šok - Ribica nam je štrajfala Šparkija. Najmanji auto na svijetu. Kraj svih onih naparkiranih, kraj audija Aosmice, kraj svega čuda, najmanji auto na svijetu...
Bježimo iz baze prije neg se Rumunji probude i odlazimo na doručak u Kumrovec, u restoran Stara vura. Tražimo doručak i dobivamo najveći doručak na svijetu, za najmanje pare na svijetu. Valjda kilu salame i još toliko sira, dvije paštete, dva maslaca, dva bioaktiva (nanjušili su da Kokoš dolazi u grad), dva čaja koji ulaze u cijenu doručka, i kavicu koju dodatno platiš. Ukupni ceh je bio 54kn. I nismo sve ni pojeli. Previše salame i sira.
Previše salame i sira
"Pardonček, bute nam donjeli još kruha?" U Zagorju ne jedu kruh, samo salame. Presiti i napol mamurni (pola naše družine je bilo mamurno, nećemo imenovati), nastavljamo tour de Zagorje. Uz glazbu Kvarteta Gubec, Ivice Pepelka i ostalih izvođača najrazličitijih popevki. Na dnu ćete pronaći dvije najčešće puštane (i pjevane) popevke..
Stižemo u Zagoska sela. Izlazimo iz Zagorskih sela. Šala mala. Jesu ta sela tolko mala, al ipak smo uspjeli pronaći neku znamenitost, crkvičicu dvije tri na vrhu brda, povrh groblja s pogledom na pol Zagorja. Lepo je. Micekima se raseljava stanovništvo pa su stvorili Turističku zonu Sutla - dolina izvora i zdravlja, zajedno sa susjednom slovenskom općinom Podčetrtek, sa ciljem da zadrže stanovništvo. Prvi korak im je bio izgraditi komunalnu infrastrukturu..
Htjeli smo bacit oko na dvorac Miljana, u Miljani, ali je za javnost zatvorena - nemreš u nju ni uć, al nemreš ju bome ni vidit od silnog drveća koje ju okružuje. Malo smo kružili oko nje ne bi li nam okeca okrznula fasadu, mislim da smo čak i uspjeli..
Llamu pere vrhunac mamurluka pa odlazimo u Grešnu goricu na kolu. U Grešnu goricu nemreš doć na ručak ak se nisi naručil, tolka je gužva. Sva sreća pa nismo planirali ručak.. Među ostalom živadi koja slobodno baulja restoranom, zadivile su nas neobične purice vanzemaljci, grde i skvičave.
Neobične purice vanzemaljci, grde i skvičave
Odlazimo u Veliki Tabor, prošetali smo se kroz sobe ko pravi pristojni građani (studenti zapravo), razgledali što ima, najviše se razveselili lubanji Veronike Desinićke, popričali si s njom i završili naš obilazak. Priča o Veroniki je vrlo zanimljiva, pronađite ju i proučite, samo ćemo vam reć da se radi o prekrasnom čovjeku, banu grofu Hermanu II Celjskom, koji je vlastitog sina zatvorio u 23m visoku kulu, veličine 8x8m, bez krova, sa zazidanim prozorima i vratima, i samo jednim otvorom kroz koji su mu ubacivali hranu. Pustil ga je na slobodu nakon 4 godine, al je on (na žalost) bio psihički i fizički nesposoban za život pa ga povijest više ne spominje. Al ne samo to, osim što je tako usrećio sina, našu dragu Veroniku, svoju voljenu snahu, odvel je pred sud, koji ju je oslobodio krivnje, a čim su suci otišli naš je Hermić gurnuo Veronikinu glavu u kacu punu vode i sačekao dok se posljednji mjehurići zraka ne smire..
Shvatili smo kako nam prebrzo ide to naše razgledavanje, i kak smo prošli pol dnevne zacrtane rute, a još nije ni podne pa smo odlučili malo proširit planove. Na karti smo pronašli Sotelsko jezero, na granici sa Slovenijom, pa kao idemo to pogledati. Nismo ga našli. Vozili smo se duž slovenske granice dok nismo došli do mjesta koje je već debelo nakon jezera. A od jezera ni j. Možda je presušilo?
Ništa, fulali smo jezero pa smo produžili do Huma na Sutli, i tak nam je bil danas u planu. Malecki je, al ima granični prijelaz. I još tri unutar općine. Zovu ga sjeverozapadnim vratima Hrvatske. Tu je negdje i Mali Tabor, al ga nismo našli. U Humu smo sjeli u birtiju Metru brod, wotevr det minz, treš svih treševa. Izvadak iz koštovnika:
Hrvatska verzija: Kapuchino, Šery, Vino zašt., Gemišt zašt.
Verzija za strance: Cappuccino, Tee+Honny, Weinschorle (gemišt)
Konverzacija:
Llama: Danas mi je mami imendan.
Kokoš: Kaj ti se mama zove Gospa?
Llama: Ne, Velika.
Pogled iz Metru broda na Rogatec
Budući da nismo potrošili ništa vremena na slavno jezero, odlučismo malo skrenuti u Sloveniju. Kao, nismo nikad bili u Rogaškoj Slatini pa ajmo vidit. Ajde. Granica u Rogatecu. Hrvati nas odma puštaju. Slovenci nas zajebavaju. De daj putovnice, de sad daj vozačku i prometnu, de sad čekaj, pa brzi pogled na indijansko groblje na zadnjem sjedalu, de sad otvori gepek (a on prazan da prazniji nemre bit), de ovo, de ono, kud idete, u rogašku slatinu, pobjego mu podsmjeh, ovo ono, ajte bok, bok.
Vrlo brzo stigosmo u Rogašku Slatinu, a još brže smo iz nje i izašli. Fakat je mala. I fakat nema niš za vidjet. Stali smo kraj ceste i kontemplirali nad kartom. Onak, duže smo bili na toj granici neg kaj bumo proveli u Sloveniji. Ne vraćamo se tamo, ne još..
I Kokoš spazi mjesto Primož na karti. "Ajmo u Primož slikat se s tablom". "Ajmo!" Pa ćemo poslat Primožu. Tak smo se provozali još malo po Slovenskim bregima (Tudi tukaj je Zagorje), slikali se s tablom i opet bacili oko na kartu. A kaj sad? Oho, evo jezero neko opet. Ajmo vidit jel to možemo naći.
Na žalost, našli smo ga. Nakon kaj smo se malo vrtili po Šentjuru. Slivniško jezero, takozvana Govnara. Akumulacijsko jezero, brana, hidrocentraličica. Sva sreća pa potočič koji propušta brana teče od granice, a ne prema granici. Jer sve skupa je tamno smeđe, jer sve skupa smrdi gore nego što bi prava govnara smrdila, jer je pregadno.
Slivniško jezero
Niš, vrijeme za povratak u domovinu. Natrag u Rogatec. Na povratku nam niko nije probleme stvar'o. Stižemo u Pregradu. Mrtav grad. Ono skroz. Nikog nema. Ružan grad. Grd ko noć. Niš nema. Zašto tako? Pregrada se kao urbani centar počela formirati krajem 19.st., ali se taj proces zaustavio prije nek se urbani centar formirao. I sad tako stoji, čardak ni na nebu ni na zemlji, nit grad, nit selo, okružena industrijskim pogonima, zaustavljeno u prvoj polovici 20.st... Jedino kaj ju izvlači su gorski masivi (najviši je visok 520m) koji ju okružuju - Kunagora, Desinićka gora i Kostel-gora. Ruševni Kostelgrad na Kunagori. I da, Pregradska crkva poznata je pod nazivom Zagorska katedrala.
Blizu pregrade je i Vinagora, crkvičica na vrhu brda, opet naravno panorama. Milina.
Vrijeme za večeru. Kroz Desinić natrag do Grešne gorice. Desinić je malo zagorsko neurbano mjesto, s prostranom gotičkom crkvom, uz čovjeka seljaka koji se mučio radeći cijeli dan na zemlji s vrlo skromnim mogućnostima. Tipična obitavališta su bile drvene kućice pokrivene slamom s karakterističnim svijetlo plavim (takozvana zagorsko-plava boja) interijerom. Ovdje deca grizu učitelje za potkoljenice ako ih ovi tuku.
Vratili smo se neobičnim puricama i povečerali. Niš posebno, dosta skupo. Grešna gorica je izgubila draž.
Vrijeme je za dernek. Dan općine Tuhelj je, lovačko društvo Srndać i DVD Tuhelj organiziraju zabave (svaki svoju), na kojima nastupaju renomirani zagorski sastavi (uvjerili smo se). A u ponoć - veliki vatromet. To se ne propušta.
U Tuhlju je stvarno bilo svega svijeta, hrpetina ljudi, cijelo Zagorje se sjatilo pred dvije pozornice i jedan lunapark. Vatrogasci su imali trulu pozornicu, al su zato lovci imali pravu feštu. Ekipa se rasplesala, mlado i staro, krkalo se odojaka i sličnih pripravaka, milina. Fešta svih fešta. Ljudi su se toliko zabavljali da nisu primjetili strahovitu oluju koja se približavala. Vrtoglavom brzinom. Na svu sreću, Llama je primjetila. E ovo ono, ak mi sad ne krenemo u neku birtiju, poginut ćemo u stampedu. Još dok smo smjelo koračali prema birtiji, vjetar je dizao malu djecu s ceste i nosio ih u nepovrat. Sva sreća pa više nismo mali. Uglavili smo se u birtiju sa sva četri zida (prošli smo kraj jedne s najlonom umjesto zidova), bistro Zadruga. Bistro u vlasništvu poljoprivredne zadruge. Nešto što još samo možete vidjeti u reprizama Gruntovčana ili Dirigenata i mužikaša. Šanker i konobarica obučeni kao i tamo, ljubaznost na visokom nivou. Gemištec i kavicu za šofera. Dok se kavica kuhala, u birtiju je sletila gomila ljudi. A čim je kavica sletila na stol, nestalo struje. I tako, sjedi gomila ljudi u mraku, vani vjetar čupa drveće, pada tuča, ljudi nariču nad svojim autima (a mi bezbrižno sjedimo jer Šparki itak ni naš)... pa onda kreće pjesma polupijanih lokalaca... Ako vas ikad igdje ulovi oluja svih oluja, potrudite se da to bude u srcu Zagorja i da se smjestite u zadružnu birtiju. Taj se doživljaj ne može opisati.
Oluja se smirila, kiša isto, masa se razišla, ljudi skupili djecu s livada i drveća, maknuli to veće drveće s ceste, a mi se zaputili u bazu na intrnešnl ivning. A do baze smo se probijali po cestuljku kroz mrak, razbacane grane i duhove koji su gutali Šparkija (maglu ili paru s ceste ili oboje). Ak upališ duga svjetla sve ti se reflektira, ak ugasiš duga svjetla ne vidiš zavoj na vrijeme... Nakon beskonačne vožnje našli smo se na poznatoj cesti, izašli smo u Zelenjaku točno iza spomenika Lijepoj našoj.
U bazi nije bilo struje. Intrnešnl se odvijao pod krovićem na terasičici, uz svjetla svjeća i baklji, i nesnosnu buku kišurine i povremene tuče. Rumunji su se pobrali spat, a Hrvati su imali svoju čajanku...
Dan treći, subota, 16.08.2008.
Kumrovec - Zabok - Špičkovina - Bedekovčina - Poznanovec - Zlatar Bistrica - Marija Bistrica - Zlatar Bistrica - Zlatar - Belec - Lobor - faking necesta od Novog Golubovca do Švaljkovca - Stara Vodenica - Orešje - Bistrica ob Sutli - Podčetrtek - Kumrovec
Ovaj put za doručak biramo jogurte i sendviče iz dućana u Kumrovcu, di nemreš doć na red ak nisi stalna mušterija, tek kad se svi oni izredaju. Žvačući sendviče i gutajući bioaktive, šećemo po Starom selu Kumrovec, ovaj put po danjem svjetlu, i uživamo u svim čarima koje ovaj prototip Titograda (Titograd u punom sjaju, Titograd svih Titograda, Titograd kakvog se Europa nebi posramila..) pruža. Zaključili smo da je Francek bil puno veći bogec od Tita, odnosno da Tito opće ni bil bogec kolku hižu i gospodarske objekte su imali.
Krećemo na novo proputovanje, većinu toga promatramo iz automobila zbog neumorne kišurine koja lije gotovo cijeli dan. Najprije prolazimo kroz Zabok, staro mjesto zločina (vidi vraga, upravo ono mjesto na čijem smo glavnom trgu čekali vlak za Zagreb kad smo se vraćali iz stubičkotopličkog pabkrolinga, gdje smo započeli svoj put samospoznaje i samootkrivenja) i vrijeme kratili bacajući frizbi. Sasvim nova perspektiva Zaboka, mislim da smo čak zaključili da je lepi (hmh, il smo zaključili da je baš grdi?).
Prolazimo Špičkovinu i ne nalazimo ništa vrijedno pisanja i za čas smo u Bedekovčini. Nismo ju baš pretjerano doživjeli, uglavnom zato kaj smo tražili put za Bedekovčanska jezera, ali vjerojatno se ni nije imalo kaj za doživjeti, makar ne u tako tmurnom kišnom danu, iz auta. Pronalazimo jezera i upuštamo se u šetnju. Raj za ribiče. Izgleda da smo taman uletili na neko natjecanje, a s tekicom i papirima u ruci ekipa je mislila da smo suci pa su svi prestajali s varanjem kako smo prolazili kraj njih. Dolazimo do izgorenog disko kluba i Llama uočava batrljak policijske trake zavezane u šikari. Općepoznata je priča o The Traci, kao i o grupnom pokušaju da se Kokoš dočepa policijske trake (ako niste čuli priče, pitajte nas da vam ispričamo) pa biste iz tog razloga trebali dijeliti makar dio oduševljenja koje nas je obuzelo kad smo shvatili da trake ima taman toliko da pokaže svu svoju svrhovitost. Naravno da smo ju ponesli doma, jedini suvenir s tih 800km, policijska traka PU Bedekovčanske. Sretni i ponosni, nastavljamo put.
Izgoreni disko klub
Policijska traka PU Bedekovčanske
U Lugu Poznanovečkom sasvim slučajno, u želji da kupimo baterije i vodu, stajemo nasuprot nečega što se zove Dom boraca NOB. Sitne stvari nas vesele...
Dom boraca NOB
Prolazimo i kroz nezanimljivi Poznanovec i dolazimo do Zlatar Bistrice. Gdje odlučujemo modificirati našu dnevnu rutu i posjetit Mariju Bistricu. Dva okorjela ateista, zakleti ateisti, antiteisti, gotovo antikristi.
Kiša (opet) je pokvarila naš svečani posjet ovom svetom mjestu, al kako su se stvari odvile, dobro da nisu sekire curele. Naime, krenusmo od sparkinga prema centru i odjednom se pred nama stvorila tabla na kojoj piše nešto u smislu Dobrodošli u crkvu na otvorenom. Nismo ni znali, a našli smo se usred crkve, oko nas ljudi prate misu, mole i to. Baš neprirodna sredina... Nakon kratkog lutanja našli smo izlaz iz crkve (a da nije u brdo na križni put) i odlučili se malo utoplit i osušit u nekoj birtijetini dok kiša ne stane... Prošetali smo se malo, obišli i vidjeli što se sve ima za vidjet, uočili gomilu lihvara koji prodaju razno razne kakti suvenire, i još veću gomilu lešinara koji su jedva dočekali da završi misa pa da izvade piceke, odojke i sarme i počnu krkat U i OKO crkve na otvorenom, što pod arkadama crkve (one prave), što pred oltarom, uz oltar, na oltaru (!) crkve na otvorenom, što na parkingu (otvorila familija gepek, izvadila stolce, posložila piceka na tapicirung u bunkeru i krkaanjee)... Strahota
Povratak u Zlatar Bistricu i na prvotno zacrtan put. Inače, Zlatar Bistrica je dobila ime po željezničkoj postaji (oko koje je kasnije izgrađeno današnje naselje), a željeznička postaja Zlatar-Bistrica je dobila ime po tome što se nalazila između druge dvije željezničke postaje - Zlatara i Marije Bistrice. Inovativno, zar ne?
I Zlatar ostaje sramežljiv u cijeloj toj priči pa nastavljamo za Belec. Poznat je po najljepšoj baroknoj crkvi s cinktorom u Hrvatskoj. Trebalo nam je par sati da se Llama sjeti da je cinktor zvonik. Na žalost, ni najljepšu crkvu niti njen cinktor nismo uspjeli vidjet zbog a) kišurine, b) skela koje su je okruživale, nešto ko oko zagrebačke katedrale.. Uglavnom, sad smo već na obroncima Ivanščice i doživljaj bi bio puno bolji da nestane magluštine, sivila i kišurine.
Nastavljamo prema Loboru. E to je bila misija - pronaći cestice za Lobor, a da to nije onaj najjednostavniji put jer se ne želimo vraćati tamo gdje smo već prošli... Naravno da smo se, nakon sat vremena lutanja, vožnje u krug, gore dole po istoj cesti i hrabrog pokušaja svladavanja makadama koji ubrzo prelazi u traktorom udubljene žlijebove u zemlji, vratili na najjednostavniji put kojim nismo hjteli ići.
U Loboru se ispod školskog igrališta nalazi rimsko groblje. 520m iznad mjesta (al doslovno iznad, okomito iznad, Šparki je jedva izvuko u taj brijeg, a zadnji dio smo morali pješice povuć), duboko u gorju, nalaze se tragovi srednjovjekovnog Starog Lobora, danas Pusti Lobor (ha, i nije baš pusti, neki čiča je farb'o vrata na kućici..). Bio je najzapadniji zagorski burg i najmanji od svih i dobro sakriven. Legenda veli da su ga turci 7 godina pokušavali osvojiti pa su na kraju odustali. Stari Lobor je kroz stoljeća mijenjao vlasnike, a jedan od nama bitnijih je i Tomo Niger. U blizini je i dvorac Loborgrad, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio skupljalište za Židove, odkud su ih vodili u logore.
Kad smo već kod Lobora, moramo Matoša spomenut, kaže Llama "pa joooj pa Lobor i Matoš su onak.. ko sol i papar.. nemreš jednog bez drugog"
Spremni smo za lagani povratak u zapadni čošak županije. Najlogičniji i najkraći put je izbit na cestu Lepoglava - Sv. Križ Začretje pa to i činimo. Naravno, na autokarti ne piše da cesta gotovo cijelom nama potrebnom dionicom nema asfalt jer su u tijeku radovi za postavljanje novog. I umjesto da postave znakove, zatvore cestu u potpunosti, navuku te na nju, i onda kad konačno shvatiš da to nije samo kratki dio, onda ti se više ne isplati vraćati... I tako smo proveli stoljeća na faking necesti od Novog Golubovca do Švaljkovca, za što bi nam inače trebalo možda desetak minuta...
Konačno se dokopavamo asfalta i jurimo u potragu za ručkom. U Klanjcu navodno ima neka farma pilića čega li... Budući da smo bili tolko gladni bijedni da nam se nije dalo tražiti, krenuli smo u Staru Vodenicu, slijedeći vrlo jasne putokaze. Stara Vodenica je imanje istog tipa k'o i Grešna gorica, samo stoput manje razvikano i stoput finije, ugodnije, mirnije, ljepše, domaćije i pristupačnije i jeftinije. U Staroj Vodenici dobiš tri vrste njihove domaće rakije da degustiraš. Besplatno ofkors (danas je popularno radit degustacije di si moraš platit ono kaj degustiraš..). A o samom ručku da ne pričamo. I farmi. I ma svemu. Jedino kaj u veceu smrdi.
Imamo još vremena do početka aktivnosti u bazi, a moramo i po benzin u Sloveniju (tam je ipak jeftiniji). Odlazimo do klanječkog graničnog prelaza. Još s ove strane granice odšacamo dvorac na vrhu brda - naša slijedeća postaja. Na granici ovaj put ljubazni čiča. Zaustavimo se mi točno tam di na cest je nacrtano da se mora stat, a on se stane par metara dalje. "Vi oćete da se ja prošećem?" Dokoturamo se do njega, pogleda putovnice, kam idete, idemo se malo provozat, smješak, ajte ajte, bok bok. Penjemo se u Orešje, ostavljamo Šparkija i ulazimo kroz ogromna spuki vrata. Ipak, nismo ušli skroz u dvorac, jer neko u njemu živi, pa nije baš pristojno ljudima banut na večeru. Bacamo pogled prek Sutle na Zagorje i nastavljamo.
U Bistrici ob Sutli pumpa više ne radi. Prva slijedeća, pitaj boga di. I tak se vozikamo kroz Sloveniju, makar je krasna cesta nakon svega kaj smo danas prošli. Prva slijedeća pumpa (koja radi) bila je u Podčetrtku. Natankali smo i sebe i šparkija i krenuli u bazu. Kroz Sloveniju do kumrovečkog graničnog prijelaza, ulazak u domaju opet bez problema.
U bazi se sprema pabkroling. Najsvjetliji trenutak pabkrolinga bila je pomrčina mjeseca, takozvani bloody moon (skoro pa..). Makar se nebo do tad u potpunosti razvedrilo.
Dan četvrti, nedjelja, 17.08.2008.
Kumrovec - Klanjec - Krapina - Trakošćan - Bednja - Lepoglava - Ivanec - Nedeljanec - Varaždin - Ivanec - Lepoglava - Lepoglava - Kumrovec
Ovaj put doručkujemo u Klanjcu. Morali smo se vratiti. Obilazimo par pekara i dućana da pronađemo pravi obrok, sjedamo na tribine školskog igrališta (filmski uređenog) i krkamo. Još kavica i spremni smo za novi cjelodnevni obilazak. Pitanje je vremena kad ćemo se onesvjestit..
Put do Krapine je puno duži i neudobniji nego što smo očekivali, hrpetina zavoja, "isusek mileni" (isus u stijeni, uz cestu, usred ničeg), uzbrdo, nizbrdo, nikad kraja.. Al stigli smo, živi i sretni. Kratki špancirung uz Krapinčicu (na kajkavskom se šaran naziva krap), razgledavanje grada i krkanje kole (powerdrink). Nismo obišli rodnu kuću Ljudevita Posavskog. Nakon odmora, posjet Hušnjakovom brdu. O gospodi Krapinskom Pračovjeku i Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru nećemo puno pisati, svi su tamo bar jednom bili, čuli, vidjeli. Ko ne zna nek se srami. Pa onda nek nauči.
Uz Krapinu je vezana i legenda o Čehu, Lehu i Mehu, tri brata, svaki je vladao jednim od tri grada na tri brda - Krapina, Psar i Šabac. Bijahu oni kraljevske krvi slavenskoga naroda te imahu sestru, Vilinu. E i u to vrijeme su Rimljani haračili ovim krajevima i tlačili narod. I sad se ta Vilina potajno spanđala s rimskim poglavarom. Burazi su dogovarali zavjeru da sruše Rimljane, a seka Vilina je, "prevelikom ljubavlju opojena", sve izblebetala Rimljanu. Burazi su ipak napali i ubili čovjeka, a onda krenuli u potjeru za Vilinom, koja je pobjegla u Vuline jame, gdje su obitavale vile. Vile su naravno primile Vilinu pod svoju zaštitu, ipak im je imenjakinja. I tam je naravno ona rodila malog bastarda. Ubrzo nakon toga, burazi su tu negdje bili u lovu i spazili su ju ispred špilje, ulovili i odveli u Krapinu i naravno zazidali u toranj. A dijete? E pa u jednom trenutku, kad su se vile razišle po šumi, divlji vol je uletio u špilju, dignuo bastarda na rogove, proskočio kroz podzemaljski put na drugu stranu gore, i ostavio ga u šumi. Pustinjak našao i sahranio dijete, a to mjesto se od onda, prema lijepoj glavi ovog djeteta, zove Lijepa Glava, nama poznatija kao Lepoglava! I naravno, Rimljani krenuli u osvetu svog poglavara, skupili vojsku i udri na Zagorje, a Čeh, Leh i Meh, kukavice po rođenju, odlučili pobjeći preko Dunava. Tam su se razišli na tri strane, i utemeljili tri države - Čeh Češku, Leh Poljsku, a Meh Rusiju. Prema ovoj legendi sav slavenski svijet je potekao iz Zagorja, iz Krapine, odakle slijedi da su svi slaveni zapravo Zagorci. Zagorje do Švicarske!! Al naravno, kako su najhrabriji ostali u Zagorju, tako je tu i dalje krema slavenskoga svijeta, dok u ostalim slavenskim zemljama obitavaju kukavice, vucibatine i bastardi.
Vraćamo se u Šparkija i nastavljamo put, danas nas ipak čeka najviše kilometara. Odlazimo do Trakošćana, vadimo karimate, vodu i frizbi iz šparkija i tražimo livadu za predah. I padamo u nesvijest. Llama je još i načula što se uokolo događalo, a Kokoš je zaspala ko zaklana čim se ispružila na travi.... Budimo se i odlazimo natrag u Šparkija, okončavši tako ovaj nadasve edukativni posjet Trakošćanu.
Slijedeći cilj nam je Varaždin. Al dug je put do tamo, a mi već lagano gladni. Nema veze, naći ćemo nešto usput... Najprije prolazimo kroz Bednju, mjestašce specifičnog dijalekta ("Bednjanski se govor ubraja među najinteresantnije, najmelodičnije i najkompliciranije govore kajkavskoga narječja zbog bogatstva vokala, diftonga, zanimljivih glasovnih promjena, akcenata i drugih osobina."), nama iznimno milog zbog drage nam pjesme Baurico (vidi dno posta). Iznad jedne birtije uz cestu prekrasan natpis "Kaj bouš teij, boum i jo!"
Nastavljamo dalje, uz Lepoglavu, sada već opasno gladni. I dalje tražimo mjesto za prizalogajit. Prolazimo i kroz Ivanec i preskačemo krađu ahata jer nemremo na prazan želudac. Kao, prije ćemo nešt pojest ak ne skrećemo s puta. E pa nismo! Od Trakošćana do Varaždina nema jednog restorana, buffeta, zalogajnice, imanja... koji radi nedjeljom. Pogotovo u mjestu imena Nedeljanec. Sve zatvoreno. Moš jedino kupit krumpire uz cestu. Već smo i o tom razmišljali, da se nakrkamo sirovih krumpira. U kori.
Evo nas konačno u Varaždinu. Misija broj jedan, pronaći parking. Misija broj dva, pronaći hranu. Šparking nalazimo relativno jednostavno, al druga misija je bila nemoguća. Obišli smo cijeli širi centar grada, nigdje jednog restorana.. Jedino sladoledarnica na svakom čošku i gomila Varaždinaca koja krka sladolede. Nakon višestoljetne potrage, konačno pitamo tetu jel ima u tom gradu di kaj za pojest. Veli ona, eno tam, dva su, Zlatna guska i Restoran Park. Mmmm. Još nam je i preporučila koji je bolji. Odlazimo u Zlatnu gusku, bolji restoran, i konobar nas onako gladne ljubazno izbacuje na cestu, jer više ne poslužuju danas. Ha ništa, sjedamo na socka terasu Restorana Park i spašavamo se od gladnih želudaca. E sad se možemo prošetati po Varaždinu i nekaj obratiti pozornost na njegove znamenitosti..
Umorni, uskoro napuštamo grad i krećemo prema bazi. Odma je pao dogovor da izbjegavamo cestu od Lepoglave do Sv. Križa Začretja zbog dionice Novi Golubovec - Švaljkovec, što znači okolnim putem, natrag kroz Bednju i Krapinu. U Ivancu opet odustajemo od krađe, ovaj put smo preumorni. Dolazimo do Lepoglave, ovaj put ulazimo u nju jer Llama nije vidla zatvor s ove druge strane. Polako razgledavamo Lepoglavu iz Šparkija i prisjećamo se scena s drugog bord2bord vikenda.. U ugodnom razgovoru i prevelikoj želji da izbjegnemo dionicu Novi Golubovec - Švaljkovec, prerano skrećemo desno i ponovo se nalazimo na cesti za Ivanec i Varaždin. A ništa, idemo opet proć kroz Lepoglavu, Llama nije doživjela zatvor kako treba. Još jedan krug kroz Lepoglavu, ovaj put dobro skretanje, i evo nas na stoljećima dugom povratku u bazu.
Ipak, stigosmo živi i zdravi, budni čak. A u bazi, tulum svih tuluma, takozvani movie night. Čak smo i odgledali jedan film, a onda se prehitili u kuću i zaigrali lord of the threes s čovječuljkom, posvadili se s Rumunjem i zaključili dan.
Dan peti, ponedjeljak, 18.08.2008.
Kumrovec - Stara Vodenica - Oroslavje - Andraševec - Stubičke Toplice - Donja Stubica - Gornja Stubica - Donja Stubica - Gornja Stubica i potraga za Lojzekovom hižom - Kašina - Sesvete - Trnje - Konzum na Vukovarskoj
Već na izmaku snaga, budimo se i odlazimo na doručak natrag u Staru Vodenicu - tolko smo tog Zagorja prešli, a još nismo sir i vrhnje jeli. Kuhinja još ne radi, ali budući da nam na licima piše koliko smo jadni umorni i bijedni i sve što želimo je malo sira i vrhnja, teta pristaje nabavit nam doručak. Kako i od koga ne znamo, al bilo je fino.
Prolazimo kroz Oroslavje i ulazimo u Andraševec, mjesto iz kojeg Kokoš vuče korjene i prezime. Inače, zaštitni znak Oroslavja je Orao, po kojem je i dobio ime. A oroslavski plemići prvi su donijeli tenis, mačevanje, jahanje, skijanje i druge fensi šmensi sportove. U 20.st. Oroslavje je najveće industrijsko središte i prvo sportsko mjesto u Zagorju (a u skijaškom trčanju prvo mjesto u Hrvatskoj, vrlo vjerojatno postoji negdje i legenda da je i nordijsko skijanje poteklo iz Zagorja, Zagorje do Baltika!). Oroslavje je poznato i po ugasloj tekstilnoj industriji kao i po tvornici jahti (?!)
Stubičke Toplice (povratak na mjesto zločina) smo samo preletili jer ih znamo ko svoj žep. Stajemo u Termama Jezerčica, da zavrtimo koji frizbi. Naravno da se nemre sam tak ući u kompleks pa odlazimo u Gornju Stubicu bacit oko na dvorac Golubovec. I tamo neko živi. Malo smo se pošuljali po najbližim hodnicima, odvrtili frizbi, i zaputili se natrag u Donju Stubicu pošteno igrat taj frizbi iza crkve. U međuvremenu smo odlučili posjetit Lojzekovu hižu i ubost neke štrukle, evo piše u našim papirima da je hiža u Gornjoj Stubici.
Krećemo u potragu i vozikamo se kroz Gornju Stubicu. Putokaz veli lijevo, pa skrećemo lijevo, prema Muzeju Seljačkih buna, koji obilazimo ovaj put jer smo ga posjetili u proljeće. Vozimo se dost daleko, a od Lojzekove hiže ni L.. Vraćamo se nazad u Gornju Stubicu bez štrukli, da bi kasnije saznali da je ta Lojzekova hiža bliže Mariji Bistrici nek Gornjoj Stubici. Odlazimo do Gupčeve lipe, napravimo krug Šparkijem oko nje, i spuštamo se u centar pogledat spomen poprsje Rudolfu Perešinu i avion kakav je kao vojni pilot JNA ukral bivšoj vojsci i prevezel u Austriju početkom rata.
Nastavljamo prema Zagrebu, kroz Sveti Matej, Laz Stubički, Kašinu.. Negdje na cesti prema Sesvetama tražimo štrukle, ne odustajemo. U jednoj birtiji ih opće nemaju, na kraju ulazimo u restoran Vera, i dobivamo ni manje ni više nego Ledove smrznute štrukle. Šteta, kakav loš zaključak izleta.
Ostavljamo stvari u Sesvetama i na Trnju, peremo Šparkija i vraćamo ga finog čistog i manje više mirišljavog. Kokoš se od Šparkija rastaje pred Konzumom na Vukovarskoj, uz vijest da mu je to bil zadnji izlet i da ga prodaju za neke jeftine pare nekom nezahvalnom vlasniku...
I zašto uvijek sve popijemo do dna? Nismo pronašli odgovor na to pitanje, al smo naučili da više ne možemo baš uvijek do dna...
....
Baurico
Prašle je prašle poune liet
kok niesma vidli se mei,
a jo sum prašel v strunjski sviet,
demuj eustala si tei.
Čaukej me čaukej Baurico
vernul se tabi bum jo,
danesel bum ti perstuno,
tei buš sume mo.
Denes je pisala mumico
do drugega imuš tei,
serčece bou mi poučile
če nama ženili se mei.
Čaukej me čaukej Baurico
vernul se tabi bum jo,
danesel bum ti perstuno,
tei buš sume mo.
....
Vinska kaplja
Gda išel sem snočka ja z kleti doma
čez vusku brvičku i velko blato..
A vince je moć mi prevzelo
sem opal vu blato debelo
Žena me kune i jake špota
za velkog bedaka,za norca me ma,
Dok žena me špota i kune
i sama se v blato zasune
Dragi moj mužek potegni me vun
Ti žlabrava baba namoči si klun
Oj, blažena ta vinska kaplja
Kaj ljude na suhem potaplja
Zvlekel sem babu z blata ja vun
I nosil sem doma njen zmazani kljun
Kaj mislite da je mučala
za falu je hujša postala
Nema komentara:
Objavi komentar